Nedavna znanstvena istraživanja ukazuju na potencijalnu povezanost mikroplastike s rizicima za zdravlje ljudi, prema podacima objavljenim u renomiranom medicinskom časopisu New England Journal of Medicine. Ovo istraživanje temeljilo se na analizi stanja pacijenata u Italiji koji pate od ateroskleroze karotidnih arterija, stanja koje se odnosi na nakupljanje plaka u arterijama, što može dovesti do blokade protoka krvi. Znanstvenici su analizirali uzorke plaka kod ovih pacijenata i otkrili su da oni s prisutnošću mikroplastike i nanoplastike u svojim uzorcima plaka imaju povećan rizik od srčanog udara, moždanog udara ili smrti u usporedbi s pacijentima koji nisu imali detektiranu mikro- ili nanoplastiku u svojim uzorcima.

Iako istraživanje nije dokazalo da mikro- i nanoplastika izravno uzrokuje veći rizik, postoji jasna korelacija između njihove prisutnosti i povećanog rizika. Ovi nalazi postavljaju temeljna pitanja o utjecaju mikroplastike na naše zdravlje i okolinu te zahtijevaju dodatna istraživanja kako bi se dublje razumjele potencijalne posljedice.

Što su zapravo mikroplastika i nanoplastika?
Mikroplastika se odnosi na čestice plastike manje od pet milimetara u promjeru, dok nanoplastika obuhvaća čestice manje od jednog mikrona (1.000 mikrona jednako je jednom milimetru). Precizna klasifikacija veličina još uvijek je predmet znanstvenih rasprava. Mikroplastika i nanoplastika nastaju razgradnjom svakodnevnih proizvoda poput odjeće, ambalaže hrane i pića, kućanskih uređaja, plastičnih vrećica, igračaka i kozmetičkih proizvoda. Posebno je zanimljivo da mnogi proizvodi za osobnu njegu sadrže mikroplastiku u obliku mikrogranula, čime se povećava njihova rasprostranjenost i potencijalni utjecaj na okoliš i zdravlje.

Ova spoznaja o mikroplastici otvara brojna pitanja o njezinom utjecaju na ljudsko zdravlje i potrebu za sveobuhvatnim pristupom u istraživanju kako bi se razumjeli njezini dugoročni učinci. Iako su dosadašnja istraživanja pružila uvid u moguće rizike, jasno je da je potrebno dodatno istraživanje kako bi se u potpunosti razumjela dinamika i posljedice prisutnosti mikroplastike u ljudskom tijelu i okolišu.

Plastika se široko koristi i u poljoprivredi, gdje s vremenom može degradirati u mikroplastiku i nanoplastiku. Te čestice se sastoje od uobičajenih polimera poput polietilena, polipropilena, polistirena i polivinil klorida. Kemikalija koja čini polivinil klorid, vinil klorid, smatra se kancerogenom prema Američkoj agenciji za zaštitu okoliša.

Naravno, stvarni rizik od štete ovisi o razini izloženosti. Kao što toksikolozi često napominju, doza čini otrov, stoga je važno biti oprezan i ne preuveličavati rezultate novijih istraživanja.

Detaljniji pogled na istraživanje
Nedavno istraživanje objavljeno u New England Journal of Medicine bilo je ograničenog opsega, uključujući početnih 304 pacijenta, od kojih je samo 257 završilo praćenje 34 mjeseca kasnije.

Istraživanje je imalo nekoliko ograničenja. Prvo, nalazi su se odnosili samo na asimptomatske pacijente koji su podvrgnuti endarterektomiji karotidne arterije (postupak uklanjanja plaka iz karotidne arterije), što znači da se rezultati možda ne mogu primijeniti na širu populaciju.

Autori također ističu da, iako je izloženost mikroplastici i nanoplastici vjerojatno povećana u posljednjim desetljećima, stope srčanih bolesti su u padu.

Međutim, činjenica da je toliko ljudi u studiji imalo detektivne razine mikroplastike u tijelu je značajna. Istraživači su našli detektivne razine polietilena i polivinil klorida (dva tipa plastike) u uklonjenom plaku karotidne arterije kod 58% i 12% pacijenata, respektivno.

Ti su pacijenti češće bili mlađi muškarci s dijabetesom ili srčanim bolestima i poviješću pušenja. Nije bilo bitne razlike u mjestu života pacijenata.

Markeri upale u uzorcima plaka bili su viši kod pacijenata s detektiranim razinama mikroplastike i nanoplastike u usporedbi s onima bez njih.

Što se tiče ključnog nalaza: pacijenti s mikroplastikom i nanoplastikom u svom plaku imali su veći rizik od onoga što liječnici nazivaju "primarnim krajnjim događajem" (nefatalni srčani udar, nefatalni moždani udar ili smrt iz bilo kojeg uzroka) u usporedbi s onima koji nisu imali mikroplastiku i nanoplastiku u svom plaku.

Autori studije naglašavaju kako njihovi rezultati "ne dokazuju uzročnost".

Ipak, bilo bi neoprezno ne postupati oprezno. Povijest zdravstvene zaštite okoliša puna je primjera kemikalija za koje se isprva smatralo sumnjivima i koje su izbjegle odgovarajuću regulaciju zbog onoga što Američko nacionalno istraživačko vijeće naziva "pretpostavkom netestirane kemikalije". Ta pretpostavka proizlazi iz nedostatka istraživanja koja dokazuju štetne učinke, što eliminira potrebu za regulatornim djelovanjem.

Općenito, potrebno je više istraživanja kako bi se utvrdilo štete li mikroplastika ljudskom zdravlju ili ne. Dok ne postoji takav dokaz, trebali bismo primijeniti načelo predostrožnosti; nedostatak dokaza ne bi trebao biti shvaćen kao dokaz nepostojanja.

Globalne i lokalne akcije
Izloženost mikroplastici u našim domovima, na radnim mjestima i u vanjskom okruženju neizbježna je. Vlade diljem svijeta počele su priznavati da moramo intervenirati.

Globalni ugovor o plastici bit će proveden od strane 175 zemalja od 2025. godine. Ugovor je osmišljen, između ostalog, kako bi ograničio izloženost mikroplastici globalno. Tereti su posebno veliki, posebno kod djece i posebno u zemljama s niskim i srednjim dohotkom.

U Australiji će zakonodavstvo koje završava upotrebu jednokratne plastike pomoći. Također će pomoći i povećano provođenje shema povrata depozita koje uključuju plastične boce.

Zagađenje mikroplastikom područje je koje zahtijeva suradnički pristup između istraživača, civilnog društva, industrije i vlade. Vjerujemo da bi osnivanje "nacionalnog vijeća za mikroplastiku" pomoglo u formuliranju i koordinaciji strategija za rješavanje ovog problema.

Sitnice su važne. Male akcije pojedinaca također mogu rezultirati značajnim ukupnim koristima za okoliš i ljudsko zdravlje.

Biranje prirodnih materijala, tkanina i pribora koji nisu izrađeni od plastike te pažljivo i primjereno odlaganje otpada – uključujući recikliranje gdje god je to moguće – korisno je.